Još jedan brzi Ping servis kao online usluga:
 King Ping koji koristi 18 blog servisa
http://fgiasson.com/pings/ping.php
Osim na Blog servise ovdje se možete prijaviti i Podcast web feeds
Audio.weblogs.com, Odeo.com, Freshpodcasts.com

Ako žeilte možete instaliriti posebni software program sa nekim dodatnim opcijama! Blog Buster je besplatni software koji će učiniti sličan posao prijave vašeg bloga kao i online servisi:

Blog Blaster 1.0
http://www.topshareware.com/Blog-Blaster-download-36661.htm
Program podržava sve plarforme: Windows 95/98/Me/NT/2000/XP
Veličina: 550 KB
Blog Blaster za prijavu koristi  XML-RPC interface za preko 12 blog servisa koje su gore navedeni:
Preporučamo Vam da kod svakog osvježavanja bloga tj pisanja novog posta putem ovog servisa prijavite svog blog pogotovo ako je on na engleskom jeziku.

Kao sto svi znate glavna tema ovih dana je najvaznija sporedna stvar na svijetu – Nogomet i sp.

Jucer oko 7 krenemo ja i moja ekipa prema stadionu. Pratnja, oprez njemaca, veliko osiguranje pored kojeg je ipak  jedan nas navijac uspio uci u teren.

Divno, krasno…Zajebancija, ispijanje piva(u normalnim kolicinama) i odlicno navijanje svih 90 min.
Jedina stvar zbog koje nisam sretan je rezultat.

Iako smo vrlo dobro odligrali te pokazali Brazilu zube, nismo osvojili nama vrlo vazan 1 bod.

Nas izbornik Zlatko (cico) Kranjcar inzistira na igri svog sina i gospodina Prse koji svaku akciju upropasti.

Cemu onoliki mladi i talentirani igraci (grijaci klupe) kad ih ne koristi. Pa zasto im nedati sansu??? Barem 5 min.

Po meni je Luka Modric jedan od najboljih igraca kraljevskog kluba DINAMA zasluzio mjesto u prvih jedanaest.

Sigurno igra bolje od "manekena" Nike kranjcara koji na jednoj utakmici mozda pretrci 500-ak metara.

No, nije na meni da govorim..

Toliko za sada.

Pozdrav

Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".

Znacenje i definicija u praksi

Razvitak demokracije

Pojam 'demokracija'—ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi —skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio pučanstva smio glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji.

S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a suvremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.

Suvremena demokracija temelji se prije svega na sudjelovanju građana (demosa) u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima (parlament, skupština, razna vijeća) i za dužnosnike koji se mogu neposredno birati. Zato se govori o predstavničkoj demokraciji.

Izabrani predstavnici u suvremenim demokracijama nemaju imperativni mandat, tj. nisu obavezni za svaku odluku, u čijem donošenju sudjeluju, tražiti mišljenje svoje izborne "baze" i glasovati onako, kako im oni odrede. Ako pak predstavnici imaju imperativni mandat, obično se nazivaju delegatima (iako nema potpune jedinstvenosti u korištenju terminoogije). U doba SFRJ, sustav socijalističkog samoupravljanja uključivao je vrlo složeni delegatski sustav. Praksa je pokazala nedostatke tog sustava.

Ukoliko svi građani (odnosno svi članovi neke organizacije itsl.) direktno sudjeluju u donošenju odluka, govorimo o direktnoj demokraciji. Osnovno sredstvo direktne demokracije, koje se u mnogim svremenim demokracijama u manjoj ili većoj mjeri primjenjuje, jest referendum. Na direktnoj demokraciji osobito inzistira anarhizam.

Sustav u kojem su ustanove predstavničke demokracije u znatnoj mjeri proširene ustanovama direktne demokracije (ali obje i dalje postoje) naziva se participativna demokracija.

Izbori mogu biti puki obred

Postojanje izbora za tijela odlučivanja, pa i općeg biračkog brava, samo po sebi nije dovoljan uvjet da bismo neki politički režim nazvali demokratskim u suvremenom smislu riječi.

Izbore su često zlorabili autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokracije. Takve su bile tzv. narodna demokracijasocijalistička demokracija), sustav koji još uvijek postoji u Kini, Južnoj Koreji i još nekoliko zemaja. Ograničenje "narodna" ili "socijalistička" koristilo se u komunističkim režimima da bi se opravdalo odbacivanje bitnih elemenata tzv. "buržuaske demokracije" (liberalne demokracije): sloboda govora, sloboda organiziranja političkih stranaka i drugih vrsta organizacija, sloboda kandidiranja itd. (također se koristio termin

Za to postoji više metoda:

• ograničenje profila kandidata
• ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani zastupnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti
• glasovanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasovati za određene kandidate)
• ili, najizravnije, krivotvorenje rezultata izbora

Neki povijesni primjeri iz svijeta su SSSR pod komunističkom partijom prije njegova raspada 1991, Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Marcosom.

U današnjem Iranu postoji sustav ograničene demokracije, sa velikom ulogom teokracije. Vjerski vođe, okupljeni u Vijeću čuvara revolucije imaju pravo odbiti pravo kandidiranja kandidatima koje smatraju nepodobnima, pravo stavljanja veta na odluke parlamenta itd.

Sjucaj komunisticke Jugoslavije

Kao izraziti primjer formalno demokratskih izbora, koji postaju puka farsa, mogu se navesti izbori za Ustavotvornu skupštinu Jugoslavije neposredno nakon 2. svjetskog rata. 1945. godine. Nasuprot komunističkoj listi tzv. Narodnog fronta postojala je samo jedna oporbena lista (tzv. "ćorava kutija"). Oporbeni kandidati nisu imali ozbiljne šanse za izbornu kampanju. Komunisti su držali sve poluge vlasti i provodili teror. Glasovalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije ponuđene kutije, pred pogledom naoružanih komunističkih predstavnika, pri čemu se čuo jasan zvuk po kojem se znalo u koju je kutiju kuglica ispuštena. Kao rezultat, komunisti su dobili više od 90 posto glasova. Svi izabrani nekomunistički kandidati eliminirani su do 1948.

Kasnije u SFRJ, izbori su se (u okviru delegati#delegatskog sustava redovno provodili svake četiri godine, uz poštovanje općeg prava glasa (žene su recimo dobile pravo glasa 1945), ali uz brojna ograničenja kakva su gore spomenuta.

Kandidatura nije bila slobodna,jer su o kandidatima odlučivale komisije u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda.

U pravilu, bilo je toliko kandidata koliko i mandata koji se dodjeljuju (zatvorene liste koje su utvrđivale spomenute komisije), tako da su birači mogli samo, eventualno, sve prekrižiti i tako učiniti listić nevažećim.

Nije bilo slobode organiziranja političkih stranaka ni drugih orgazacija (udruga) potencialno političkog značaja.

Nije, naravno, bilo legalnih mogućnosti za provođenje izborne kampanje u medijima, čak i kada bi za neki mandat bilo više kandidata.

Uz predstavnička tijela, za koja su biračko pravo imali svi građani (ili svi zaposleni, kada je riječ o tzv.vijećima udružengo rada, ustavno osiguranu vodeću ulogu u političkom sustavu imao je Savez komunista. U praksi je naravno bilo vrlo rijetko da neki izabrani delegat ne bude član SK.

Slobodni izbori u HR 1990

Izbori u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. provedeni su u uobičajenom terminu, četiri godine nakon prethodnih izbora. Birali su se delegati u vijećima općina, društveno-političkim vijećima i vijećima udruženog rada u općinama i u republici.

Međutim, na osnovu odluke Kongresa SKH u prosincu 1989, početkom 1990. donesene su zakonske promjene koje su omogućile slobodu kandidiranja (svi kandidati morali su prikupiti određeni broj potpisa podrške), slobodu organiziranja (legalizirane su tzv. alternativne političke organizacije osnovane, vaninstitucionalno, tijekom 1980, iz kojih potiču mnoge današnje političke stranke) i mogućnost da se vodi poštena izborna kampanja.

Izbori su nakon tih promjena, po općoj suglanosti, bili u visokoj mjeri slobodni i pošteni. Nakon donošenja novog hrvatskog Ustava (u prosincu 1990) i osamostaljenja Hrvatske (u listopadu 1991) donesene su daljnje zakonske promjene kojima su uklonjeni svi elementi staroga sustava, pa su izbori 1992. vođeni u okviru novog sustava predstavničke demokracije.i]

Libelarna demokracija

Kako se obično koristi, riječ demokracija često znači isto što i liberalna demokracija. Dok je sama demokracija sustav vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokracija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokracijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokracija:

• Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava
• Opće pravo glasa, koje svim građanima jamči pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje
• Sloboda govora
• Sloboda tiska i pristup nedržavnim izvorima informacija
• Sloboda okupljanja
• Više stranaka
• Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu
• Pravo na privatno vlasništvo i privatnost
• Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obveze
• Široko i duboko utemeljeno građansko društvo
• Neovisno sudstvo
• Sustav međusobnog nadzora među granama vlasti

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele sudjelovati glasovanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasovati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici).

Ponekad je sustav vlasti liberalna demokracija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavina većine uz prava manjine."

Socijalisticka demokracija

Anarhizam i komunizam (kao posljednji stupanj društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu izravne demokracije, a država postoji samo kao narod.

Međutim, sve države u kojima je vladala komunistička partija postale su diktature i ostale takve dokle god je partija ostala na vlasti. Neki socijalistički teoretičari, kao što je Tony Cliff, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visoku razinu proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.

Kultura demokracije

U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokraciju, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda i Iran, gdje zemlje mogu održati demokraciju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine.

Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.

Proporcionalni i vecinsk sustav

Neki izborni sustavi, kao što su razni oblici proporcionalnih sustava, nastoje osigurati da sve političke skupine (kao i manjinske skupine koje glasuju za male stranke) budu "pošteno" zastupljene u zakonodavnim tijelima države, u skladu s udjelom ukupnih glasova, a ne udjelom izbornih jedinica gdje mogu dobiti regionalnu većinu (većinski sustav izbora).

Pitanje odnosa između proporcionalnog i većinskog sustava nije samo teoretsko, s obzirom da su oba oblika izbornog sustava raširena u svijetu, a svaki stvara vrlo različitu vrstu vlasti. Jedan od glavnih prijepora je pitanje hoćete li imati nekoga tko izravno zastupa vaše malo područje u vašoj državi, ili će se vaš glas brojiti zajedno sa svima ostalima, bez obzira gdje živite u državi. Neke zemlje, kao što su Njemačka i Novi Zeland, nastoje imati i većinski i proporcionalni sustav, kako bi imale koristi od oba.